Sanjao sam kako odlazim iz tamne odaje, neka vrsta čekaonice puna ustajalosti ispred šaltera ljudskih tuga. Sanjao sam gutače plamena, ljude na štulama, patuljke u lancima, nesrećne lutkarske predstave i pesme slepih uličnih svirača. Sanjao sam da napuštam taj ambijent i video treperave obrise nepoznatog grada, niske zgrade, i stotine gradskih svetiljki i farova na ulicama koje završavaju pustinjom. Ali taj san je veći od same pustinje, i ne može da se sagleda, mora se napraviti distanca jer iz blizine ne može da se vidi suština, zato te ne budim, samo te posmatram kako spavaš kraj mene, u majci, gaćicama, i nogom savijenim u kolenu, jer svakako ćeš ujutru znati da ću poći za tim snom. Odlazim, reći ću ti, a ti ćeš me gledati suznim očima i ćutaćeš jer znaš koliko je teška noć odluke oko koje pustinjski vetar prevrće stranice knjiga čije margine omeđuju život koji treperi kao usijani vazduh iznad presušenog korita. Onda ćemo probuditi decu i okupiti se oko stola jer nemamo zbog čega da ulepšavamo uspomene a ni razlog da se stidimo stvarnosti. Uostalom, celog života radili smo na tome i sve što smo žrtvovali daje smisao toj našoj posvećenosti. Znaš već… sreća, radost, tuga, nada, vera, sve to nosimo u sebi, ali sami pojmovi tih reči, (bez pratećeg osećanja), nisu ništa drugo do terminološke institucije koje su ili promašena investicija, ili bordel, ili su pod prinudnom upravom. Na kraju krajeva, svi naši rastanci su ništa prema kriminalnim i dekadentnim zapisima po zidovima domova, samačkih hotela i zatvora, jer nema krivca da im ostavimo svoju parolu ispisanu na zidu.
Odlazim dakle iz ove postelje u koju ću se vratiti i namerno ostaviti razmaknute zavese da nas negostoljubiva poslužiteljka života, ta kurva sudbina, sa prepoznatljivim hodom prostitutke u parku pohlepe i razvrata zatekne kako vodimo ljubav i satiremo se od strasti u ovoj našoj oazi bez raskoši iz koje prinudni odlazak razbija tugu k’o dečiji smeh koji od pamtiveka potvrđuje ostvarenje sna i opravdava sklonost prilagođavanja od ruba vremena do same srži života.
Myjava, Slovačka, august 2018.
„…Onda ćemo probuditi decu i okupiti se oko stola“…
Мајсторе,
мој наклон!
Mali kućni savet! 😃
Pozdrav!
P.S.
Nedostaješ, Stanimire!
Kabare je lepa predstava… iz cirkusa treba pobeci.
Upravo tako Bratislave.Ovo je moj drugi kabare ove godine, zato i ima sufiks RE.
Inače, ne bežim, samo se borim. Pozdrav! 😃
Иза мене живот, љубав, и све моје, испред мене недостајање, туга, трпљење….и онда тај дечији смех разбије све утваре овога живота и тако лако поједностави све око нас.
Šta da ti kažem kad sve znsš…
Pozdrav! 😃
Pišem, brišem, pa opet pišem brišem…
Šta bih ti pametno na ovo rekla?…
Ne nalazim reči dovoljno jake i dovoljno dobre da bih opisala osećaj koji si izazvao u mom biću čitajući ovo što si u etar pustio.
Znam Tanja. Bila si u toj „predstavi“… Pozdrav! 😃
Predivno napisano 😊
Hvala Brankice. 😃
Мио ми овај пркос, Пикс, и нека намерно остављате размакнуте завесе…
Tako i nikako drugsčije… 😃
Pozdrav!
Znaš da volim kako pišeš…ovaj kabare mi se mnogo dopao, veliki pozdrav!
Pozdrav Rado! 😃 Hvala ti.
Ух… Одлично, баш одлично!
Hvala. Pozdrav! 😃
Sve dok su tu osmjesi – postoji i nada. Nismo ih valjda crtali iz sopstvenog sebičluka.. Pozdrav ti!..
Lep komentar!
Pozdrav Milka! 😃