Brnčo, sine, uči škole da ne budeš slep kod oči – stalno mu je govorila majka.
Bilo je to davno, 50_tih posle rata, dok se gradila zemlja…
Danas je Brnča u penziji.
Živi u svom selu, u kući svog oca i svoje majke.
Ispred kapije dvorišta još uvek stoji ona stara klupa na kojoj je njegova majka svakog dana čekala muža da se vrati s’posla. Tu, na toj klupi, često je pričala komšikama kako joj je, dok je Brnča bio mali, puzio po travi u avliji i kako joj je muž rekao:
Stamena, vidiš kako puzi. Idi i uhvati ga. Ako nam sad’ dok je mali pobegne, više ga nikad nećemo stići.
Majka ko majka, shvatila je poruku muža i na sve načine pokušavala da ga usmeri na pravi put.
Ali Brnča nije završio škole…
Samo osmoletku.
Otac mu je bio mašinovođa.
Kad je stasao, zaposlio ga je ko šofera na železnici u kojoj je Brnča proveo svoj ceo radni vek. Vozio je kamion sa ugljem od skladišta do ložionice i nikada osim jednog, jedinog puta nije napustio mesto u kom’ živi.
Imao je samo tu jednu priliku, kada je s poslovođom dobio zadatak da idu u Bar i da iz luke preuzmu dresinu za svoju stanicu.
Vozili su se, on i njegov poslovođa, dva dana do Bara. Prespavali su u kamionu, slušali muziku sa tranzistora i delili kobasice u hladovini pored puta.
Za Brnču velegrad – Bar je izgledao ko čudo.
Ogromni kranovi videli su se iz daljine…
Prvi put je video more. Poslovođa ga je gledao kako uživa upijajući svaki prizor, a Brnča je vozio…
Ušli su u Bar i stigli do luke ali Brnča nije stao. Vozio je do kraja pristaništa sve dok prednji točkovi kamiona nisu bili na samoj ivici keja. Tu je zaustavio kamion, izašao, i zagledao se u otvoreni prostor ispred sebe.
Samo more i nebo.
Gledao je nekoliko trenutaka, a onda se okrenuo prema poslovođi i rekao:
Lepo je meni govorila majka.
S’ ovaj pamet Brnčo ima da stigneš na kraj sveta.
Uhuhu. Kad nađem obesiću i sliku Pirati sa Kariba, kraj sveta…ili Teri Pračeta. Hmh.
E onda ću ja na dresini postaviti jedra. 🙂
Odlično.
Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem, svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem, svakim danom u svakom pogledu… 🙂
Odlično, a opet… Otkriti horizont samo jedan put, malo je.
Malo po malo… 🙂
Брнчо зајечарски, ти ли си…? 🙂
Ooo Dejo, otkud ti u Bar? 🙂
Стиго ја тамо још ономад, кад смо били млади пре коју годиницу… 🙂 Е, баш ми је драго што те препознах. Ал, јеси се променио, да т’ кажем… 🙂
E, Brnčo sine, ništa ti ne znaš, zapišaše ljudi taj kraj sveta, reko bi moj pokojni deda Mika kad ono reši da i on ide na more (idu svi pa da i on vidi tu pustinju), pa drugi dan pozva unuka da hitno dolazi po njega. Tu da se kupam, a gledam one kako…. 🙂 Veni, vidi, vici…
Znam. „U zdravom telu zdrav duh.“ [sic] 🙂
E Brnčo, Brnčo, a mogao je videti još sveta, da je slušao majku… a ne samo Bar… Dopada mi se priča. 🙂
Nažalost, Brnča je neplivač. 🙂
Стварно има у том хоризонту нешто посебно…
мени се увек чинило да су све истине скупљене у њему.
А ето нечија истина је да је стиг’о на крај света. 🙂
I want to believe. The truth is out there.
Greetings! 🙂
Један од најлепших филмова које сам гледао, „Село моје мало“ потписао је Јиржи Менцел.
Све време, читајући те протеклих година, Твоји постови су ме снажно асоцирали на амбијент из тог филма.
Овај је кулминација!
Дакле, да кренемо од почетка:
Један од најлепших постова које сам прочитао…
Поздрав Чаробњаку из хладног Крушевца!
Hvala Stanimire. Pozdrav!
Blago si ga njemu, kako ga je lako usrećiti.
I blago nama dok nam pišeš vako.
Balgo meni s’ Vama. 🙂
На крај` свјета чађава механа! Опа бато!
„Tajna je to velika“. Pozdrav! 🙂
Howdy! Someone in my Facebook group shared this website with us so
I came to look it over. I’m definitely loving the information. I’m book-marking and will be tweeting
this to my followers! Fantastic blog and terrific design and style.
Hvala. Nadam se da Vam se osim dizajna sviđa i sadržaj bloga.
Pozdrav!
Sjajno, ali baš sjajno. Malo je reći da si mi nabacio osmijeh na lice ovom pričom. Posebno ovim posljednjim dijelom i posljednjom rečenicom 🙂
Hvala, trudim se… 🙂
Drago mi je zbog osmeha. Pozdrav!
Nastavi se truditi. Ide ti odlično 🙂